Ljubav i kazna

Nakon Črne mati zemle (2013), romana koji je, zahvaljujući društvenokritičkoj odrješitosti, psihoportretskoj uvjerljivosti, pripovjedačkoj autentičnosti, fabulativnoj vještini i još koječemu, jednako osvojio i čitatelje i kritiku i medije te izazvao radijsku, kazališnu i filmsku adaptaciju (u tijeku) te više prijevoda (mađarski i slovenski, nekoliko u tijeku), novi roman, sada već jednog od najpoznatijih hrvatskih prozaika Kristiana Novaka, riječkoga kroatista međimurskog podrijetla sa zagrebačkom adresom, s pravom je iščekivan s velikim nestrpljenjem. I čekanje se isplatilo, a očekivanja ostvarila. Ciganin, ali najljepši napet je, snažan, oštar, hrabar, intrigantan, potresan, topao, iskren, zanimjiv i dubok roman, koji nikoga neće ostaviti ravnodušnim i kojim Novak potvrđuje status jednog od najvažnijih hrvatskih pripovjedača. Roman koji na originalan način progovara o temama s kojima se hrvatska književnost dosad u pravom smislu nije ozbiljnije suočavala.

Tri ispovijedi i jedan san

Iako je, kao i u ČMZ-u, u fokusu ponovno Međimurje, hrvatska regija koja je između ostaloga i pogranično područje, ovaj je put poprište bitno kompleksnijih društvenih susreta, koji kulminiraju tragičnim osobnim sudbinama. Također, za razliku od ČMZ-a, u kojem pratimo priču o jednom liku, zagrebačkom piscu međimurskoga podrijetla Matiji Dolenčecu koji se pokušava suočiti s mračnom prošlošću, oko kojeg se onda okupljaju sve druge pripovjedne linije (samoubojstva, kolektivna psihoza...), u Ciganinu pratimo četiri isprva potpuno odijeljene priče, koje se u jednom trenutku isprepleću, ali koje u određenom stupnju ipak svaka zadržavaju svoju dozu neovisnosti, odnosno svoj rakurs promatranja ponekad i istih događaja.

Roman, naime, otvara sredovječna Milena Muriša, koja novinarki govori o svojem tragičnom povratku u rodno međimursko selo Sabolščak nakon propala braka i jednako neuspješne karijere. Naizmjence s njezinom, čitatelj se na početku romana upoznaje i sa svojevrsnim istražnim iskazom iračkog Kurda Nuzata Barzanija, koji, ostavivši obitelj, od ratnog stanja u Mosulu bježi stricu u Calais. U drugom od sedam velikih poglavlja romana sa svojom se pričom pojavljuje i treći pripovjedač, policijski službenik Plančić, koji iz Zagreba dolazi u Međimurje radi istražnog postupka oko misterioznog ubojstva. Otada roman zadobiva elemente krimića, prilikom čega se Novak potvrdio i kao sjajan fabulist koji čitatelja sve do kraja romana vješto drži u neizvjesnosti o počinitelju i razlogu ubojstva, ali i o povezanosti svih četiriju pripovjedača (i ubojstva). A posljednji, četvrti pripovjedač romana, Milenin je ljubavni partner Sandokan Ignac (prezime je premetaljka riječi Cigan), zvan Sandi, Rom iz Sabolščaku obližnjega romskog naselja Bukov Dol. Njega, zapravo, samo uvjetno možemo nazvati pripovjedačem zato što njegovu priču saznajemo kroz san Milenina djeda Japice, vjerojatno jedinoga čovjeka koji ju je koliko-toliko mogao razumjeti. Zanimljivo je da se kazivanja spomenutih pripovjedača neprestano izmjenjuju, odnosno svako sljedeće poglavlje kazuje drugi pripovjedač. Takvom organizacijom, odnosno stalnim prekidanjem pripovjednoga kontinuuma pojedinog pripovjedača, autor kao da nije htio ni jednome od njih dati povlašten položaj, nego je htio ukazati na jednakovrijednost njihovih priča, pogotovo kada im se sudbine isprepletu pa govore o istim događajima.

Nadilaženje stereotipa

Osobne priče spomenutih četiriju naizgled po koječemu različitih likova – mladog Roma, sredovječne Međimurke, iračkog Kurda i zagrebačkog policajca – i prije nego se isprepletu unekoliko su zapravo vrlo slične. Pogotovo prvo troje. Povezuje ih životna izgubljenost i izmještenost iz domicilnih im ne samo zavičajno-prostornih nego i intimnih utočišta. Fizički je najradikalnija u tom smislu Nuzatova odvojenost od obitelji i izmještenost iz domovine zbog ratnih okolnosti, no unatoč činjenici da žive u domicilnim područjima ni Milena i Sandi nisu bolje sreće. Zahvaljujući očuhu Đaniju, koji jednog dana misteriozno nestaje, Sandi je iz najgorega romskog beznađa gotovo isplivao u civiliziraniji život, zbog čega ga vlastita zajednica počinje odbacivati. Nakon dužeg izbivanja iz sela i izbora drukčijega načina života, Milena je nakon povratka također svojevrsni izopćenik i tuđinac u vlastitom selu, a pogotovo nakon što stupi u vezu sa Sandijem, kojem njegova zajednica također zamjera vezu s ne-Romkinjom. Doživjevši životne brodolome i odbačeni od vlastitih zajednica, Sandi i Milena poput dvaju utopljenika pronalaze utočište jedno u drugom, za što su ni krivi ni dužni na kraju platili visoku cijenu.

Kao što je vidljivo, ovaj roman obuhvaća nekoliko društvenih slojeva – počevši od Sabolščanaca kao svojevrsna domicilnog sloja, u koji se zatim upleću Romi i azijske izbjeglice s jedne te purgerski istražitelji i agresivni mediji koji jednostrano i senzacionalistički izvještavaju o slučaju ubojstva s druge strane. No važnost Novakova romana upravo je u nadilaženju takovrsnih zapakiravanja i stratifikacija. Nasuprot uobičajenim stereotipizacijama – Hrvati su civilizirani, a Romi i izbjeglice divljaci – Novak u romanu iznimno upućeno i brižno portretira predstavnike svake od spomenutih zajednica, pokazujući kako nije riječ o homogenim, već bitno raslojenim kolektivima kojima ne smijemo bezrezervno prilijepiti ove ili one etikete kao općevažeće. Zapravo ih ne portretira, nego im samima daje riječ jer je to jedini način da njihova priča bude autentična, odnosno da ih se pokuša saslušati, upoznati, a možda i razumjeti. Pritom pripovjedači nisu pristrani, ne prikazuju sebe i zajednice kojima pripadaju kao idealne ili kao žrtve, nego su bolno iskreni ukazujući i na najcrnje slojeve vlastitih osobnosti i zajednica.

Mozaik jezikā

Da se o Romima kao kolektivu ne može govoriti u množini, objašnjava sam Sandi, koji svoje sumještane iz Bukova Dola, odnosno Đinjca, što je romski naziv za to naselje, u najmanju ruku dijeli na one iz Globokog, Nazmesa i Plitkog, triju dijelova (a zapravo kulturnih zona) toga romskog naselja. Štoviše, roman pokazuje da je i takvo raslojavanje odveć općenito pa će biti najbolje da jednostavno govorimo o Sandiju, Mirzi, Tompi, Jasminu, Miloradu, Đaniju, Albini itd. jer svatko od njih ima vlastitu životnu priču, od kojih se nijedna u potpunosti ne uklapa u neki od klasičnih stereotipova o Romima, kao što je onaj da samo piju, kradu, tuku se i ljenčare, iako neki od njih i to čine. Stanovnike pak susjednog im Sabolščaka trebalo bi, upozorava Milena, podijeliti najmanje na „one koji su se dali očaju, one koji su odmahivali rukom, na one koji su čeznuli za osvetom i na one koji su kopali“, a zapravo bi trebalo pokušati razumjeti životne priče frizerki Fanike i Fanike, ratnog veterana Marijana Hamera, lokalnoga policajca Padoleka, Milenina djeda Japice itd. Konačno, ni izbjeglice nisu bezlična horda koja glavom bez obzira s Istoka bježi na Zapad, nego su to ljudi s konkretnim imenima i sudbinama: Nuzat, Azad, Hasan...

Zbog toga o događajima u romanu, pa i o onima koji su zajednički svim četirima narativnim linijama, ne govori neka tobože neutralna, vanjska pripovjedna svijest, nego likovi sami, svatko za sebe, svatko iz svojeg ugla. Štoviše, svatko na svoj način, povremeno i vlastitim jezikom – međimurskim, romskim, arapskim – što romanu osim diskursne i kulturološke daje i dodatnu jezičnu višeslojnost, za što je Novaku potrebno dodatno skinuti kapu. Uvjerljivost kojom likovi iznose svoje priče pokazuje kako je iza autora silan istraživački rad i pokušaj da ih razumije. Na što i nas poziva.

Stoga ovo nije prije svega roman o sukobu romskog i neromskog stanovništva, o stradanjima azijskih izbjeglica, o nerealiziranim i/ili potrošenim istražiteljima, podmićenim policajcima, površnim i licemjernim novinarima, ni o kojim drugim skupnim entitetima. Jednako tako, ovo nije ponajprije ni roman o zabranjenoj ljubavi, o socijalnoj nejednakosti, društvenim stereotipima, globalnim migracijama, senzacionalističkom novinarstvu, korumpiranom policijskom aparatu ili bilo kojem načelnom problemu. Ovo je prije svega roman o konkretnim sudbinama i konkretnim problemima, o ljudima od krvi i mesa te konkretnim uzrocima njihova pakla. Istina, društveni je kontekst omča koja likove ne pušta izvan začaranoga kruga, pogotovo Milenu i Sandija, no oni su punokrvni likovi čija priča nije klasična priča o društveno zabranjenoj ljubavi, odnosno čije priče nisu priče o Romima i Međimurcima kao takvima. To je prije svega njihova priča. Točnije, njezina i njegova. Zbog toga, uostalom, u naslovu romana i stoji jednina, a ne množina – ovo nije roman o Romima, nego o jednom od njih, koji nam ju je i sam ispričao. Jednako kako su je ispričali i ostali likovi.

Pritom činjenica da tu vlastitu priču na trenutke ne mogu ni sami dokraja sagledati i ispričati nije toliko problematična koliko činjenica da je možda nitko, kako god da je ispričaju, neće moći, ili još gore, neće htjeti razumjeti. U tom je smislu ovo i roman o pripovijedanju, a još više o razumijevanju. O potrebi razumijevanja drugoga i drukčijega. Roman kakav je, dakle, potreban svakom društvu. Da bi postalo bolje.